Žene trče, skaču, preskaču, drže rekete, udaraju lopte, plivaju – pojedinačno ili u timovima. Ženska tijela različitih oblika i veličina oslobađaju se pred našim očima u godini Olimpijade. To oslobađanje izazovna je i podsticajna tema za književnu obradu, kako i pokazuju romani koji slede.
Akcija Koreja
Netfliksova vjerna ekranizacija Daminog gambita Voltera Tevisa (1983) prikazivana u mjesecima globalnog karantina prenijela je priču o šahistkinji Bet Harmon širom svijeta. Visokostilizovan vintidž kontekst Hladnog rata dojmio nas se na prvu loptu. Ali ispod retro patine otkriva se trulež rodne neravnopravnosti, centralne za Betinu priču. Naizgled, u šahu bi ženama bilo najlakše da se probiju jer je isključen faktor tjelesne snage. Ispostavlja se suprotno, žene nisu nejednake u sportu zbog fizionomije već zbog mizoginije.
Betina priča uvjerljivo prikazuje izazove sa kojima se tokom odrastanja i profesionalnog usavršavanja suočavaju sportistkinje. Nakon smrti roditelja Bet je u domu za djecu, kao djevojčica na društvenoj margini dvostruko deprivilegovana. Zahvaljujući još jednom marginalcu, školskom domaru, ona rano otkriva šah i odlučuje da postane svjetska prvakinja. Na tom putu susreće brojne spoljne prepreke – obeshrabrivanje, umanjivanje njenih zasluga jer je žena, nedostatak finansija za stručne knjige i odlaske na turnire. Pomoć u preskakanju svih izazova daje joj njena zajednica – domar, prijateljica iz doma, starateljka, kasnije i drugi prijatelji šahista. Dok pratimo Betina uzbudljiva putovanja od SAD do SSSRa, navijamo da osvoja sve veće i veće turnire, shvatamo da je ovo ujedno priča o njenom odrastanju. Cilj putovanja nije samo da pobijedi suparnike, već da kao u svakoj dobroj sportskoj priči prevaziđe sebe. Šah joj je na tom putu najbliži saputnik.
Akcija Alma
Alma, junakinja romana U zoni Lamije Begagić, uspješna stonoteniserka, takođe odrasta uz sport. Početak romana zatiče je nakon povrede koljena koja naglo završava karijeru i zahtijeva radikalno preosmišljavanje sopstvenog života. Roman prati Almino beznadežno nesnalaženje u novoj fazi života. Ova borba se završava Alminim razvojem ljubavi za trenerski posao i za prenošenje iskustva novoj generaciji stonoteniserki. Na mjestu gdje je do maločas bio strah, kaže Alma nakon svog prvog treninga talentovane mlade igračice, „gnijezdi se iznenadni optimizam i raste, raste, raste…“. Almin prelazak iz uloge igračice u ulogu trenerice predstavlja srž razvojnog puta junakinje. Rad sa drugima, i uz druge, kako u samoj igračkoj karijeri, tako i nakon nje, daje smisao sportu, i životu.
Spolja, iz naše gledalačke perspektive koja je ograničena na mečeve, stoni tenis se ne vidi kao timski sport. U romanu Lamije Begagić, međutim, mi vidimo da taj sport za junakinju predstavlja život u zajedništvu, zajedničko navijanje na drugarice, zajedničko treniranje, drugarstvo i ljubavne veze, na kraju i zajedništvo u prenošenju znanja. Sport je za nju i utočište od problema spoljnjeg svijeta, siguran prostor u kom se junakinjin lezbejski identitet ne preispituje i ne sputava, i zajedništvo u borbi protiv tabua o ženskom tijelu u sportu.
Kontranapad
Bavljenje sportom i van profesionalnih okvira za žene nikad nije bilo lako. Junakinja romana Papirne disko kugle Dragoslave Barzut, Elodi, prisjeća se kako je kao djevojčica u malom vojvođanskom mjestu posmatrala dječake u igri fudbala. Kako bi im se pridružila u igri morala je u okršaju jedan na jedan pobjediti dvije godine starijeg i skoro duplo višeg dječaka, koji je tvrdio da djevojčice ne znaju igrati fudbal. On možda jeste bio veći, ali ne i spretniji, te je herojskim golom Elodi izborila pravo da i djevojčice učestvuju u fudbalskim okršajima na livadi. Nije to jedini meč u romanu, u kojem naizgled slabiji odnose pobjedu.
Kasnije, mlada Elodina ekipa na beogradskoj Adi ulazi u okršaj sa starijom generacijom igračica. Opet je obrazac sličan, gube one koji su „na papiru“ favoriti. Ali, u ovoj priči fudbal se ne igra samo radi nadmetanja, nego radi osjećanja zajedništva. Zabranjene i nemoguće ljubavi – lezbejske, vanbračne, neprežaljene – prepliću se sa sportom na društvenoj margini. Margini koja znači da junakinje jedva da imaju krov nad glavom, preživljavaju od socijalne pomoći kada ih društvo odbaci zbog starosti, izložene su direktnom lezbofobnom nasilju. Do kraja priče, ipak, zajednica se širi i podržava, zajedništvo pobjeđuje. Jer one koje sport i ljubav sastave teško je rastaviti.
Blok
Sport nosi određenu težinu i za muškarace drugačijih seksualnosti. U grafičkom romanu Leptirići Alis Ouzman pratimo odnos Čarlija i Nika, tinejdžera u jednom engleskom gradiću. Čarli je naizgled ‘kliše gej’ – nježan, mršav, štreber, i na margini srednjoškolske društvene ljestvice. Nik je naizgled ‘kliše strejt’ – visok, snažan, perspektivan ragbista, i na vrhu srednjoškolske društvene ljestvice. Sport je u Leptirićima polje gde se ovi klišei blokiraju i izvrću – ispostavlja se da je Čarli ne samo talentovan trkač, nego i dobar ragbi igrač. Na Nikov poziv, uprkos skeptičnosti i samog Čarlija i nas koji čitamo, Čarli postaje upravo zbog svoje brzine i agilnosti koristan član školskog ragbi tima. Ispostavlja se i da Nik nije strejt. Leptirići se time poigravaju stereotipnim šablonom anglo-američkih srednjoškolskih ljubavnih drama o povučenoj junakinji knjiškom moljcu i popularnom junaku sportskoj zvezdi (You know how to ball, I know Aristotle, što bi T. Swift rekla).
Nema sporta bez fair playa. Ni fer pleja bez ravnopravnosti za sve.
***
Ovaj tekst originalno je objavljen u Vogue Adria (jul/avgust 2024). Sve tekstove koje smo pisale za Vogue Adria pogledajte klikom na tag dole, ili ovde.