Paralelna historija književnosti i filma i njihovih međusobnih razmjena komplikovana je i beskrajno intrigantna, čak i na području bivših jugoslovenskih republika u čijim kinematografijama ne nedostaje briljantnih, ali i promašenih uradaka inspisanih romanima, dramama, čak i poezijom. Gotovo da se cjelokupni jugoslovenski filmski kanon može sagledati iz perspektive te višedecenijske haotične veze, pri čemu nije univerzalno pravilo adaptacije da je književnost starija sestra filma – naprotiv. Floskula da je knjiga uvijek bolja od filma nema mnogo smisla ukoliko film i knjiga nastaju paralelno ili ako film zauzima kritički otklon ka tekstu koji ga nadahnjuje, zar ne? Ovdje, naravno, nećemo ulaziti u tu veliku i pomalo zastrašujuću temu, nego imamo skromniji cilj: da vam preporučimo dva recentna primjera književno-filmske sinergije koji nisu konvencionalne adaptacije. Riječ je o dokumentarnom i igranom filmu čije priče veže ista tematska linija – propitivanje tranzicijskih boljki postjugoslovenskih društava iz marginalnih perspektiva.
U sferi recentnijih filmskih ostvarenja nadahnutih književnom tradicijom, „Balada“ bosanskohercegovačke režiserke Aide Begić (2022) sasvim je atipična, i moguće je da je baš zato ovaj stilski vrlo inovativan film prošao ispod radara. Činjenica da se Begić inspirirala ponešto neočekivanim usmenim folklornom djelom – baladom „Hasanaginica“ – zapravo je sekundarna glavnoj tematskoj okosnici filma, potrazi za ličnom slobodom. Stoga je za „Baladu“ preciznije reći da koristi neke prepoznatljive motive balade, poput odvojenosti majke od djeteta, i postavlja ih u savremeni kontekst klaustrofobične bosanske provincije. „Hasanaginica“ je, bez sumnje, jedan od ključnih tekstova ovdašnjih kultura, djelo narodnog genija (po nekim tumačenjima, anonimne žene) koje je proslavilo ovdašnje jezike u evropskoj književnosti. Ona je ujedno i tekst koji se često neopravdano pojednostavljuje, ali i mistificira. Savremene autorice (poput npr. pjesnikinje Adise Bašić) tek u posljednjih nekoliko decenija nastoje sa feminističkog stanovišta sagledati ovaj važni kulturni artefakt, odbijajući da ga jednoznačno odbace samo kao reprezent tradicije. I Begić se pridružuje toj kritičkoj polemici s arhaičnim idealom-žene žrtve koji se u savremenom trenutku najčešće transformira u idealizaciju trpeljive žene koja, i kada grca pod očekivanjima okoline, to čini uz dostojanstvenu šutnju. Begićkina junakinja (Marija Pikić), nesnađena tridesetogodišnjakinja Meri, upravo je u takvoj situaciji, ali njen izbor nije trpnja nego potraga za slobodom koja iskušava provincijska načela i granice. Njena je ličnost sputana na svakom koraku: brakom koji se raspada, borbom za starateljstvo nad kćeri, neispunjenim ambicijama i nametljivim očekivanjima sredine. Jedino što joj spašava razum jesu davno zaboravljene umjetničke aspiracije. Upravo se u ovom aspektu vidi originalnost i autentičnost: „Balada“ je film o granicama patrijarhalnog društva, ali i „film o filmu“, svojevrsna ars poetica. Meri u najtežim životnim trenucima utjehu i samoostvarenje traži u umjetnosti, pa makar i na audiciji za lokalni film, za ulogu koju vjerovatno nikad neće dobiti. Time se postiže polemički obrt filma da Meri nije, i nikada ne može potpuno biti Hasanaginica, čak i kada se suočava sa skučenošću ženske sudbine u balkanskoj zabačenosti. Baš kao što ni „Balada“ nije standardni postratni bosanskohercegovački film, nego snovito istraživanje univerzalne teme kroz nekonvencionalne filmske postupke i postmodernističku razigranost.
Poput Meri, i junak filma „Od Tokija do Morave“ u neprekidnoj je potrazi sa slobodom, no za razliku od nje, koju guši statičnost pripadanja, on se kroz lutanje pokušava prisjetiti svog ishodišta. Ovaj dokumentarac japanskog režisera Mokua Teraoke haotična je improvizacija nezavisne produkcije koju su kritičari, zapravo, popilično ukopali. Razlog zašto nam je zanimljiv jeste što predstavlja filmskog parnjaka romanu „Tvoj sin Huckleberry Finn“ (2015) prerano preminulog pisca Bekima Sejranovića. Ni ovdje ne govorimo o konvencionalnoj adaptaciji: film i knjiga su nastajali paralelno, a neraskidivo su povezani istom pričom. Teraoka filmom zapravo dokumentira nomadski poduhvat trojice prijatelja da starom brodicom, Savskom bubom, izvrše epsko i pomalo sumanuto putovanje od Save kod Brčkog u BiH, Dunavom i Moravom sve do Crnog mora. Početni plan da se Sejranović i Teraoka udruže kao scenarističko-režiserski duo, međutim, propada čak i prije nego što je snimanje završeno. Poput neuspjelog putovanja kojim je Sejranović, istinski savremeni nomad, nastojao „pronaći nešto što je izgubio“, i film djeluje nedovršeno, improvizirano, na trenutke, stereotipno. No uz sve tehničke mane koje su prethodni kritičari posložili bolje nego što bi potpisnica ovih redova ikada mogla, „Od Tokija do Morave“ zapravo se odlično drži i danas. Možda je to svjedočanstvo tužne činjenice da se ovdašnja društva nisu mnogo promijenila u odnosu na 2008. godinu, naročito u pogledu interpretacije devedestih i suočavanju sa traumama. Ovo je naročito tačno kada nam Teraoka prikazuje provincijske pejzaže kojima likovi tumaraju u potrazi za ‘balkanskom avanturom’, a zapravo spoznaju, nerijetko kroz razočarenje, krajeve i ljude koji se još uvijek bore s duhovima prošlosti. No radije nego kao dokument vremena, ovaj film treba gledati kao šarmantni portret glavnog lika, lutalice Bekima Sejranovića, koji je za života pripadao i Brčkom i Rijeci i Oslu, i istovremeno nijednom od tih gradova. U romanu „Tvoj sin Huckleberry Finn“ on dodatno razvija motive bezdomnosti i lutanja; iako srž romana jeste twainovsko dječačko putovanje, njegov tematski zahvat je zapravo mnogo širi: tuga zbog gubitka roditelja, nepomirivost nomadskog lutanja i zavičajne nostalgije, oštri kritički uvid u postjugoslovensku tranziciju i (najmanje) jedna neponovljiva ljubavna priča. Ipak, Teraokin film gledajte nakon čitanja, kao svojevrsnu vizuelnu dopunu priči čija težnja za mikro utopijom, iako uzaludna, svjedoči da se bolji svijet bar može zamisliti.
***
Ovaj tekst originalno je objavljen u Vogue Adria (novembar 2025). Sve tekstove koje smo pisale za Vogue Adria pogledajte klikom na tag dole, ili ovde.