Mačke – ultimativna božanstva. Svako ko je pao pod njihove čari zna da za razliku od drugih kućnih ljubimaca, mačke ne bivaju birane, one biraju nas. Biraju svoje gradove, poput Istanbula ili Kotora. Oslikavane su, vajane, poštovane u različitim kulturama, još od vremena starog Egipta. Čak su ušle i u kvantnu fiziku kroz misaoni eksperiment nazvan Šredingerova mačka.
Zbog osobenosti mačjeg stava, i fikcionalne mačke često postaju upečatljivi likovi. Sjetimo se Begemonta iz Bulgakovljevog Majstora i Margarite, Češirske mačka iz Alise u zemlji čuda ili našeg Mačka Toše. I ne samo kao pojedinačni likovi. Crne mačke su neodvojivi dio imaginarija žanra fantastike, kao saveznice vještica.
U društvo omiljenih fikcionalnih mačaka na velika vrata ulazi i mačka Miu, iz romana Brod za Issu (Sandorf, 2022) Roberta Perišića. Miu je kao skupi dar dovedena iz drevnog Egipta, namijenjena hirovitom gospodarevom sinu u Sirakuzi. Ali priroda mačke nije da se pokori ljudskim željama, kamoli nametnutom uređenju kao što je starogrčki klasni sistem. Miu zato radije bira roba, dječaka Kaliju, sa kojim će pobjeći u slobodu. Nešto kasnije pridružuje im se i magarac Mikro. Dječak, mačka i magarac – bjegunci od ropstva, kreću u avantura koja će ih odvesti na brod čija posada namjerava kolonizovati Issu (današnji Vis).
Narator_ka njihove priče je Vjetropir – fluidno definisan entitet kao duh vjetra, odmetnu_a od svoje porodice. On_a je tu od pradavnih vremena, zbog čega ima dugo pamćenje i ljudske napore da sagrade civilizaciju dovodi u istorijsku perspektivu. U svojim ambicijama da pokore druge ljude, druga bića, pa i samu prirodu, kolonizatori žele ustrojiti sve prema sopstvenim aršinima.
Miu je karakteristična predstavnica svoje vrste, jer mačke u suživotu sa ljudima nisu žrtvovale svoju slobodu. One su samostalne, hrabre, radoznale, ponosne, i nikad do kraja podređene ljudskoj volji. Kad pomislimo kako smo vladari svijeta, tu su mačke da nas podsjete da su naši napori osuđeni na neuspjeh, poput građenja vavilonske kule. Ali ni mi ne bismo bili ljudi da svaki put iznova ne pokušavamo da gradimo, i da nismo nastali u dijalektici između prirode i civilizacije. Zato nas se priča o antičkoj Issi toliko dojmi, jer odlično funkcioniše kao ogledalo savremenog trenutka brutalnih kolonizatorskih ratova, ekstremno nejednake i time tragično nepravedne podjele resursa, te u konačnici sve teže zaustavive ekološke katastrofe.
Zlatni okean mačijeg pogleda.
Miu, ljubiteljica slobode, sjajno bi se slagala sa junakinjama knjige „Moj mačkoljubivi život“ Svetlane Slapšak, angažirane jugoslovenske intelektualke, antropologinje i klasične filologinje. Za početak, gotovo sve mačke u ovoj knjizi nose antička grčka imena na slovo kapa – Kaliope, Klio, … U ovoj atraktivnoj memoarskoj prozi mačije „biografije“ zapravo su koordinate koje autorici pomažu da sagleda vlastiti raskošni život; one su možda i jedina čvrsta uporišta, simboli kućevnog mira i intimnog sklada, u poludjelom svijetu s kojim se autorica cijeloga života borila – svijetu koji razdiru ista ona zla koja opisuje „Brod za Issu“.
Iako je sklupčani Felis catus na radnom stolu pisca/spisateljice gotovo pa kulturni stereotip, „Moj mačkoljubivi život“ je knjiga koja na poseban, intiman i topao način, osvjetljava tu posebnu vezu između ljubimca i stvaralačkog uma, diskretno sugerišući da o toj temi još nije sve rečeno. Od Ksantipe i Geze, idiličnog para čiji skladan odnos stvara moćan kontrapunkt sa „gibanjima“ 1968. godine, preko Klio, mačke „zlatnoga doba“, redovne putnice na voznoj liniji Beograd-Ljubljana i ka Grčkoj, sve do Primusa Augustusa, mačke s kojom se „pristaje na starost“, Slapšak koristi mačije navike i osobnosti da nas uputi kako u uzbudljive tako i u mirnije periode njenog nesumnjivo ispunjenog života angažirane naučnice i intelektualke.
Mačiji životopisi Svetlane Slapšak, pak, za razliku od njenog života koji je nepredvidivo fluktuirao između političkog i intelektualnog bunta i progona, bilježe sve one tipične momente poznate svakom mačkoljupcu: mačka prvo odabire svog čovjeka, u pravilu slučajno (mladi bi rekli na mrežama da je tu na djelu cat distribution system), potom slijedi faza međusobne aklimatizacije i stvaranja zajedničkih navika hranjenja, spavanja, druženja, a Slapšak ne propušta ni one tužne trenutke – udomljavanje, bježanje, bolest, smrt. Ključni akcenat je na kontrastu životinjskog i ljudskog života i mudrosti koja se da izlučiti iz neobične harmonije koju dva toliko različita bića ipak, uprkos svim razlikama, postižu. Kada Slapšak piše kako joj je Klio bila „ogromna potpora i olakšanje u sastavljanju pribežišta među vetrovima, u unutarnjem miru koji je bio neophodan da se slože nomadsko i sedentarno“, ili da je ona bila njeno „spoljnje zen telo“, jasna je ta dragocjena mačija osobina da čine kuću domom, da same budu dom nemirnom čovjekovom duhu, demonstrirajući svojim ponositim držanjem, nepokolebljivim navikama ili opominjućim pogledom jednu filozofsku mirnoću pred ludilom svijeta koji mahnita tamo negdje napolju.
Memoarska proza Svetlane Slapšak, postavljena na ovaj način, ustvari ponajbolje funkcionira kada na autoričina životna trvenja gleda mirnim mačijim očima, u odsjaju onoga što ona sama naziva „zlatni okean (…) uvek miran“, koji poziva „na drugačije putovanje“. No čim se ukaže neki grublji šav između autoričina i mačijeg života, dojam počinje da slabi i ljubimac se čini izgovorom za progovaranje o nekim drugim temama. Na svu sreću, autorica će se već na sljedećoj stranici iskupiti nekom iskričavom primjedbom, poput ove o mački Kaliope koja nakon nesreće i oporavka dobija novo ime – Kiklope: „Crne mačke su nešto posebno – nedostatak materije, prazno u svemiru, i kada u tome još ugledate jedno svetleće žuto oko, zaista vas protrese mističnost toga bića.“
Konačno, recimo još i da je ova neobična autobiografija opremljena i pratećim esejističkim crticama gdje nas Slapšak podsjeća na neke od najslavnijih povijesnih mačaka – od El Grecove mačke do Lil’ Buba, prepoznatljivog lica iz memeova – ali i iznosi i neke egzotične primjere, kao što je Pangur Ban, u njenom prevodu Debeli Bora, omiljeni mačak jednog irskog monaha iz 8. ili 9. stoljeća. U tim dodacima, Slapšak se približava knjigama poput Rječnika zaljubljenika u mačke Federika Vitua, pozivajući da pratimo tragove mekih šapa kroz historiju kulture, obećavajući uvijek neku poučnu lekciju na tom putovanju.
***
Ovaj tekst originalno je objavljen Vogue Adria (oktobra 2024). Sve tekstove koje smo pisale za Vogue Adria pogledajte klikom na tag dole, ili ovde.