Studentski pokret u Srbiji učinio je nešto što se činilo nemogućim. Iz apatije i osjećanja nemoći pred nebrojenim institucionalnim nepravdama, iz traume zbog gubitka nevinih života zbog korupcije u nesreći na željezničkoj stanici u Novom Sadu, oni su svojim direktnim djelovanjem otvorili vrata solidarnosti. Gledajući ih kako stoje svi za jednog, kako brinu o svakoj sitnici i krupnici, kako mržnji, lažima i direktnom nasilju odgovaraju empatijom i poštovanjem, pokrenuli su nezaustavljivu lavinu. Prosvetari, đaci, radnici, poljoprivrednici, medicinari, farmaceuti, kulturnjaci, mali preduzetnici – svi, od juga do sjevera Srbije, mladi i stari – svi su se osjetili dobrodošlim da konačno učestvuju u društvu u kojem je svako podjednako važan.
A kako to sa ljubavlju i inače biva, ona se ne da omeđiti bilo kakvim granicama. Zato se međusobna solidarnost prelila i u susjedstvo. Podrške dolaze i razmjenjuju se sa svih strana: gdje god je nepravde, više niko nije sam/a. Zato, ovog mjeseca preporučujemo knjige koje se bave pobunama – od nivoa tijela, preko institucija, do najšireg, međunarodnog nivoa.
Tijelo koje se oslobađa
Zbirka pjesama Maka Maslaća, Kako se razbijaju tanjurići (Durieux, 2024) već u samom naslovu nosi buntovni naboj – sliku razbijanja i destrukcije, sasvim malo ublaženu deminutivom. Naslovna metafora odnosi se na proces rodne tranzicije i odbacivanje sekundarnih spolnih karakteristika, i sugeriše bunt protiv tijela koje lirski subjekt ne osjeća svojim, prkos prema konzervativnoj okolini, te konačno, potragu za sopstvom. Iznenađujuće je u kojoj je mjeri ova introspektivna i autorefleksivna poezija, gotovo isključvo posvećena istraživanju uglavnom intimnih prostora, zapravo pobunjena.
Transformacija lirskog subjekta neminovno će biti bolna, o čemu svjedoče brojne slike tjelesne patnje i boli – ali tijelo koje pati ujedno je i tijelo koje žudi, dodiruje, voli… Tako će se bolne senzacije u ovoj poeziji smjenjivati sa ushićenim treptajima dodira među voljenim bićima, u jednako pobunjeničkoj queer ljubavi, koja je ovdje prikazana kao izvor životne radosti i utočište od negostoljubivog vanjskog svijeta. Jer, iako se čini da je svijet u kojem živimo sve zatvoreniji za queer osobe, tačno je i da su saveznici i saveznice svuda oko nas – u porodici, na ulici, na posteru na zidu tinejdžerske sobe, u posebnoj sceni omiljenog filma.
„tolko puta savinut kičmu (…) nemre bit zdravo“
Još jedna lektira za pobunjena vremena je i Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka (Oceanmore, 2023), roman koji ispituje da li smo, u grotlu sistemske korupcije koja nemilice odnosi živote, svi mi ponaosob dužni biti neposlušni? Roman alternira između ispovijesti međimurske srednjoškolske „kul profe“ koja nikako nije mogla odšutjeti nepravdu na koju su svi, čini se, odmahnuli rukom i „dramskih“ sekvenci koje nas, u stilu kriminalističkih serija, vode direktno u srce korumpiranog policijskog sistema.
Slučaj je sljedeći: u gradiću je pronađeno beživotno tijelo mladića, policajca poznatog po nepotkupljivosti, ali iako je smrt zvanično „otpisana“ kao samoubistvo, mnoge okolnosti ostaju nerazjašnjene. Mladić je napisao saobraćajnu kaznu sinu lokalnog moćnika, sukobio se s kolegama zbog različitog razumijevanja policijske etike, drznuo se prkositi nadređenima, trpio zlostavljanja… Profesorica književnosti, jednako posvećena zanatu, usudit će se u prostoru škole, tradicionalno „zaštićenom“ od politike, postaviti pitanje koje je svima na pameti. Radeći na pripremi školske priredbe, temeljene ni manje ni više nego na antičkoj tragediji Antigoni, zapalit će kod učenika i učenica plamen bunta.
Danas, kad na ulicama studenti i učenici stoje zajedno sa prosvjetnim radnicima, Novakova buntovna nastavnica inspiriše i podstiče na razmišljanje. Jedna od floskula ovdašnjih obrazovnih sistema jeste da odbijanjem razgovora o politici u učionici štitimo svetinju djetinjstva i mladalaštva. Koliko smo iskreni bili u toj tobožnjoj zaštitničkoj gesti jasno govore povorke mladih ljudi na ulicama. Riječima Novakovih junaka, mladi su osvijestili da „tolko puta savinut kičmu (…) nemre bit zdravo“.
Oslobođenje žena
Žena, život, sloboda – odjekivalo je iz Irana jeseni 2022. godine u čast Mahse Đine Amini, mlade Kurtkinje koju je ubila iranska „policija za javni moral“. Zbog nekoliko pramenova kose koji su virili ispod zakonom propisane marame, nasilnom smrću okončan je nevin život. Ta je nepravda pokrenula talas masovnih protesta u Iranu, u kome su učestvovali svi. Mada se na prvi pogled može učiniti da je ovo samo „žensko“ pitanje, muškarci Irana znaju bolje od toga – da represivni sistemi nasilje vrše nad svim grupama, i da bez slobode žena nema ni slobodnog društva.
Žena, život, sloboda – naslov je i zbirke crtanih priča (kod nas je prevod objavio Urban Reads, 2023), koju je zajedno sa Albom Bekarijom priredila Marđan Satrapi, najpoznatija po kultnoj grafičkoj noveli Persepolis. Priče o dugoj istoriji pobuna u Iranu, te o ekstremnom nasilju, ali i hrabrosti sa kojom se tom nasilju opiru žene Irana i njihovi saveznici nastale su kao kolektivni poduhat. Na knjizi je pored urednica radio međunarodni tim od troje istraživača i sedamnaest strip crtača i crtačica. Rezultat kolektivnog truda je knjiga boli i patnje svakodnevice u autokratskom društvu nasilja, ali i svjedočanstvo dekolonizujućeg prkosa i nepokolebljivosti prve feminističke revolucije na svijetu koju su masovno podržali muškarci.
***
Ovaj tekst originalno je objavljen u Vogue Adria (mart 2025). Sve tekstove koje smo pisale za Vogue Adria pogledajte klikom na tag dole, ili ovde.