Vjenčali su se i živjeli srećno do kraja života… Tako je zvučao kraj klasičnih bajki, koje je trebalo da nas ubijede da već sam čin zaključenja braka garantuje doživotnu sreću. U takvoj životnoj putanji, svadba je ujedno vrhunac i ispunjenje djevojačkog života, ali ironično, i tačka nakon koje se bajka završava. Ako je put do tog dana prikazan kao uzbudljiva avantura sa preprekama, ali srećnim krajem, ono što se kasnije dešava strogo je određeno. Tada nastupa realnost koja podrazumijeva neplaćeni rad njege i brige, uspone i padove u ljubavi, pritisak društvenih očekivanja. Međutim, ono što su bajke i klišeizirani ljubavni romani sakrivali, otkriva se u savremenim književnim djelima.
Kada je riječ o bajkama, Pepeljuga ispričana na Diznijev način među prvima pada na um. Pepeljuga je prikazana kao djevojka koja trpi nepravdu zbog ljubomore svoje maćehe. Između ostalog, kažnjena je tako što obavlja kućne poslove (otuda i ime Pepeljuga). Zahvaljujući svojoj smjernosti i ljepoti – sinegdotski prikazanoj kroz unikatnost stopala, u nju se zaljubljuje princ, i do kraja bajke se vjenčavaju. Činom udaje ona ne samo da ispunjava svoju rodnu ulogu, već nadilazi početnu klasnu poziciju i obezbjeđuje sreću do kraja života.
Ako je ovo arhetipska priča, onda priča Lile Čerulo, jedne od dvije glavne junakinje Napuljske tetralogije Elene Ferante može da se čita kao anti-Pepeljuga. Priča o dvije prijateljice koje zajedno odrastaju u Napulju, prolazeći kroz sve izazove sa kojima se suočavala generacija žena iz druge polovine prošlog stoljeća, jedna je od najznačajinih knjiga s početka 21. vijeka. Roman je ispripovijedan iz perspektive Elene, Lenu, Greko. Prvi tom, naslovljen Moja genijalna prijateljica, završava se scenom vjenčanja njene prijateljice Lile.
Slično kao u bajci o Pepeljugi, cipele su ključni objekat. Naime, Lila je iz obućarske porodice, zbog čega osmišljava originalne cipele za prodaju, nakon što joj nasilni otac zabranjuje dalje školovanje. Potom, zapada za oko lokalnog nasilnika Marčela Solare. Kako bi izbjegla neželjenu udaju, Lila se odlučuje za slatkorječivog trgovačkog sina Stefana Karačija. Važan dio u odluci da se uda za Stefana bilo je njegovo obećanje da će joj pomoći sa proizvodnjom cipela i zaštititi je od Solara. Prvi tom tetralogije se završava u trenutku kada Marčelo Solara ulazi u svadbenu salu. Lila na njegovim nogama primjećuje cipele koje je sama izradila. Na ovu izdaju nastavlja se uznemirujuć početak drugog toma, u kome se Lila već tokom prve bračne noći suočava sa fizičkim i seksualnim nasiljem. Strukturno nasilje zbog koga nije mogla da se obrazuje, i zbog kog je živjela u siromaštvu, dovelo je do toga da Lila kao šesnaestogodišnja tinejdžerka ima nemoguć izbor. Za nju brak postaje zatvor iz kojeg na sve načine pokušava da pobjegne. U nastavku priče, Lila će se beskompromisnošću izboriti za svoju slobodu i zasnovati drugi brak iz ljubavi.
Još jedan način poigravanja sa stereotipima jeste satira. U romanu Svojevrsna Sandre Antolić (romansiranoj verziji scenarija za film Nosila je rubac črleni, reditelja Gorana Dukića) zaplet se vrti oko tri ženska lika – frizerke Ančica, njene kume Anke i prasice Bebe, koja čudesno može da govori. Radnja se odvija prelomne 1991. godine u Zagorju. Dvije junakinje imaju zabranjene ljubavi – Ančica je zaljubljena u sveštenika Vjerana, sa kojim i zatrudni, Beba u nerasta Rokija (srpsku sortu svinje, mangulicu). Kako bi sakrio porodičnu sramotu Ančicin tata pravi veliku svadbu, udajući je za dobroćudnog Renateka. Masovna slika svadbe do suza je smiješna, ujedno i dubinski mračna. Na njoj svega ima, odbjegle mlade i nestalog mladoženje, ima veselja, ali i prisile, potisnute tuge, kao i beznađa zbog rata. Smijeh i suze utapaju se u blatu, dok vještački miris osvježivača od ruža umjesto na svježinu, mladoj izaziva nagon za povraćanje.
Za jedne institucija braka koristi se kao nasilje jer im se nameće, za druge, poput LGBTIQ+ osoba, bračna zajednica još uvijek nije legalizovana u svim krajevima našeg regiona. U drami 55 shades of gay: Balkansko proleće seksualne revolucije Jetona Neziraja tema je sklapanje istopolnih zajednica na Kosovu. U ustavu Kosova dozvoljena je ova mogućnost, ali u praksi je ona bila maltene neostvariva zbog homofobne sredine. Drama prati Italijana Adrijana i lokalca Merlina, koji pokušavaju da iskoriste ovo pravo u malom mjestu Tašaniku. U priču upadaju lokalne vlasti, međunarodna i evropska politika, jedno drvo pored zgrade opštine i pisaća mašina. Do svadbe na kraju dolazi, ali priča nema srećan kraj.
U savremenoj književnosti vjenčanje više nije prikazano kao glamurozni događaj, već kao obred kroz koji se prelamaju šire društvene napetosti. Na prvi pogled izgleda kao da se u tom procesu briše romantika i nada o iskrenoj bračnoj ljubavi. Međutim, ispostavlja se suprotno. Tek kada se odreknemo idealizovane verzije vjenčanja koja „zamrzava“ sliku bračnog života u samo jednu varijantu, otvaraju se horizonti različitih mogućnosti ljubavi. Neke zajednice su multietničke, druge homoseksualne, treće vanbračne, četvrte na daljinu. U nekim slučajevima brak se završi razvodom, zbog mimoilaženja, zbog rodno zasnovanog nasilja, ili hiljadu drugih razloga. Ni jedna od ljubavnih priča nije idealna, ali savremena fikcija nam pomaže da razobličimo ograničavajuće obrasce, i time otvara mogućnost slavljenja ljubavi u svim njenim fazama, množinama i bojama.
Ovaj tekst originalno je objavljen u Vogue Adria (maj 2024). Sve tekstove koje smo pisale za Vogue Adria pogledajte klikom na tag dole, ili ovde.