Početkom marta slavimo žene. Slavimo naš rad, kod kuće i na profesionalnom planu. Slavimo što smo bile neustrašive kada su nas pokušali ućutkati, posramiti, čak i fizički pregaziti. Slavimo što ostajemo istrajne, što smo podrška jedne drugima. Slavimo glas svake od nas, ma kojeg godišta, porijekla, zanimanja da smo. U ime tog višeglasja ovog puta vam preporučujemo tri knjige koje su po svemu različite – žanru, formatu, temama – osim po tome što prikazuju raspon ženskog stvaralaštva danas.
Grafički romani i novele često su na margini naše pažnje, kao da pripadaju nekom nevidljivom području između književnosti za odrasle i književnosti za djecu. Ta predrasuda nas košta mnogih ljepih čitalačkih iskustava. Dodajte tome i zanemarenost teme starosti u ovom našem vijeku opsjednutom mladošću, i Ples na nizbrdici (2025) autorke Spomenke Krajčević nam dolazi kao podsjetnik na vrijednost i žanra i teme. Ples na nizbrdici je portret života ljudi u starosti, sa svim teškoćama, poput bolesti, i sa svim blagodetima, poput slobodnog vremena. Da budemo precizni – riječ je o portretu ljudi u Beogradu – jer nemojmo zanemariti znatno drugačije uslove života, prepreke i privilegije starosti u ruralnim područjima.
Teškoće starog doba su ono što najviše vidimo, kroz šta možda čak i definišemo ovaj period života, i autorka ih svakako ne ignoriše. Naprotiv, prikazuje ih iznijansirano i empatično, omogućavajući nam da bolje razumijemo svakodnevna iskustva starijih ljudi, njihove brige i strahove, koje u svojoj mladosti prosto ne vidimo i o kojima imamo privilegiju da i ne moramo da razmišljamo. Ipak, teškoće ne moraju definisati staro doba – penzija mnogima predstavlja početak novog života, otvaranje mogućnosti za putovanja, učenje jezika i raznolike hobije. Na kraju, ono što je najljepše u autorkinom prikazu starosti, ono što spaja i dobro i loše, jeste prijateljstvo kao primarni odnos, i druženje sa prijateljima kao najdraže provođenje vremena. Utoliko je glavni utisak na kraju ipak da starost nosi pregršt radosti.
***
Ona je Mini, on je Miki, njih dvoje žive u Beču i junaci su zbirke Mini-horor Barbi Marković. Njihova svakodnevica ista je kao većine običnih parova. Pokušavaju da žive životom srednje klase, da pobjegnu od očekivanja svojih porodica, da obezbijede krov nad glavom i pun frižider, ali da u tom procesu ne izgube dušu. Da ne potpadnu pod logiku kapitalizma, ali ipak da ne odskaču previše. I tu negdje između njihovih želja i (ne)mogućnosti rekreira se mini-horor svakodnevice. Ironično, horor i fantastični elementi opisuju našu realnost stvarnije od ma kog realističkog pripovjednog formata. Autorka kroz kombinaciju horor crtica i žvrljotina koje izgledaju kao one koje crtkamo kada se dosađujemo na predavanju, na nevelikom broju strana pokriva cijeli jedan život savremenog para. Dok čitamo malo se smijemo, malo nam je mučno, pokatkad se i zgranemo ili uplašimo, često se zapitamo vrijedi li svakodnevna borba i istrajanje, ako smo svi ionako samo karikature Mikija i Mini. Ali na kraju balade (u ovom slučaju horor balade) Barbi Marković uspijeva da svoje likove oblikuje tako da ih ne izvrgava ruglu ili da ih banalizuje. Iako dvodimenzionalne figure, oni su nesavršeni junaci koje ne možemo ne prepoznati kao bliske, čiji horor će nas podsjetiti na naš i sa kojima ćemo saosjećati čak i kada su njihove priče apsurdne.
***
Arundati Roj je savremeni klasik svjetske književnosti, još od Boga malih stvari koji je 1997. godine nagrađen Bookerom, preko njenih eseja, pa sve do još jednog odličnog romana, Ministarstvo neizmerne sreće (2017). U njene knjige više ne sumnjamo, ni pre nego što smo ih pročitali. I sada je ovo povjerenje opravdano, jer je Mother Mary Comes to Me (2025) divno napisana, dirljiva (auto)biografska priča jednog nevjerovatno zanimljivog života i kompleksnog odnosa majke i ćerke. Roj otvoreno piše o grubosti, pa čak i okrutnosti njene majke prema svojoj djeci, ali ne dozvoljava čitaocu nikakvo etiketiranje. Meri Roj je kao majka bila „i oluja i sklonište“, ali je osim majke bila i talentovana pedagoškinja koja je ni iz čega osnovala sada već uglednu školu u Kerali, Pallikoodam. Djevojčice je oslobađala stega izrazito patrijarhalne sredine, ali je isto tako oslobađala i dječake „naizgled bogomdanog osjećaja povlašćenosti“, stvarajući od njih obzirne i učtive muškarce kakvih nije bilo mnogo u provincijskoj Indiji 20. veka. Otporna na sve nesreće i nepravde svog položaja, uključujući nasilnog oca i muža alkoholičara, Meri Roj je stigla čak i do Vrhovnog suda Indije, izvojevavši promjenu nekonstitucionalnog zakona po kom hrišćanske žene nisu imale pravo na nasljeđivanje očeve imovine.
Ništa u ovoj (auto)biografiji nije simplifikovano – ni portret majke, ni portret ćerke-naratorke-autorke, ni međuljudski odnosi, ni Indija. To ne znači da je sve relativno, jer Arundati Roj o mnogo čemu, na primer o hinduističkom nacionalizmu, ima jasne stavove, za koje je već decenijama u više navrata zastrašivana, pa čak i osuđivana. Potreban je specifičan književni talenat za prenošenje kompleksnosti koja nije sveopšte relativizujuća, i ovdje ga vidimo kroz cijeli tekst.
***
Ovaj tekst originalno je objavljen u Vogue Adria (mart 2026). Sve tekstove koje smo pisale za Vogue Adria pogledajte klikom na tag dole, ili ovde.