PIŠE: Matej Vrebac
U procvjetalom i proljetnom izdanju ovih stranica naš kolektiv Pobunjenih Čitateljki svratio je u Sarajevo kako bismo doznale što se zanimljivo u posljednje vrijeme dešavalo na tamošnjoj lokalnoj književnoj sceni i što od toga zaslužuje našu (i regionalnu) pažnju. Naš prijatelj sa sarajevskom adresom, Matej Vrebac, otkriva nam koji su mu naslovi naročito važni, i zašto:
Prošle godine često sam svraćao u sarajevski Buybook. Ponekad bez razloga. Ponekad s vrlo konkretnim. Baš kao što to priliči knjiškom moljcu moje kategorije, koji je ujedno i social butterfly. Upravo takav, okružen raznim ljudima, nerijetko sam dobivao upite imam li im što preporučiti za čitanje, a nisam uvijek znao dati dobar odgovor. To nikad nije jednostavno pitanje. Ipak, iz ove perspektive mogu zaključiti da postoje dvije knjige posebno vrijedne preporuke, koje su ujedno bile i među mojim razlozima svraćanja u knjižaru, jer su knjige poklon s kojim je teško pogriješiti. Od rođendana do secret Santa razmjena, moj se izbor uglavnom svodio na Knjigu o Almiru Adise Bašić (2024) te Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića (2025). Osim ta dva naslova, svaku priliku sam koristio da govorim i upućujem druge na iznimno važan roman Marine Vujčić – Sigurna kuća (2024).
Knjiga o Almiru pjesnikinje i univerzitetske profesorice književne kritike Adise Bašić objavljena je krajem 2024. Autorica preuzima ulogu pripovjedačice koja pred sebe postavlja zadatak da napiše dokumentarni roman o Almiru Smajiću, bratu njenog supruga i mladom oficiru JNA iz Bijeljine, koji nesretno gine početkom ratnog vihora 1991. u okolini Vukovara. Na osnovu tragova Almirovog rukopisa, sačuvanih fotografija, ali prije svega sjećanja njegove porodice i prijatelja, naratorka ispisuje dotad neispričanu priču o jednom mladiću, njegovim željama, težnjama i ljubavi. Knjiga se gotovo čita u jednom dahu, dok se na zadivljujući način tuga i gubitak uslijed etnonacionalističkog razaranja transformiraju u tekst koji pruža iscjeljenje, ljubav i konfrontaciju s prošlošću i traumama, ali na onaj ljudski, individualni način, bez oslanjanja na ustaljene kolektivne obrasce. Jedan od razloga zašto čitatelji i čitateljke prepoznaju i čitaju ovu knjigu leži u tome što je njena glavna okosnica zapravo majčinstvo. Adisa se pogubnim, dominantno muškim principima ratovanja i besmisla koje ono ostavlja za sobom suprotstavlja principima majčinstva. Osim što je knjiga o jednom mladiću, Bijeljini i životu koji je mogao biti proživljen, ovo je roman o ljubavi, besmislu rata i nadi u bolje sutra. Upravo u tom insistiranju na individualnom iskustvu leži i njena savremenost, naročito u vremenu kada su kolektivni narativi često glasniji od ličnih priča te iskustava.
Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića progovara o temi iz samog naslova, na tragu zaokupljenosti američkog kompozitora Johna Cagea da uhvati notni izraz same tišine. Ukoliko se radi o „malom romanu“ u naslovu, utoliko se ispostavlja da je riječ o majstorski pisanoj knjizi svojstvenoj Mehmedinovićevom poetskom senzibilitetu, odmjerenosti, strpljivosti i toplini. Sve unutar ovih korica postavljeno je s mjerom: postiže se balans između esejističkih pasaža o umjetnosti, slikarima i slikaricama, ljudima iz svijeta muzike i književnosti te naratorove nutrine, zapažanja, slika iz djetinjstva, starenja i neminovne bolesti koja dolazi s njime. Ovaj roman objedinjuje, ali uvodi i nove geografske odrednice Semezdinove poetike, pa je čitatelj s njim čas u sarajevskom stanu, čas u rodnoj Tuzli i na obalama jezera Modraca, a potom i u Americi. Ovo je knjiga čije stranice griju čitatelja i ostavljaju dubok dojam, a kako zapisuje zagrebačka književna kritičarka Jagna Pogačnik: „U nizu svih tih dojmova najsnažnije mi ipak odjekuje onaj prijatelja pisca – bili smo premladi da budemo Kiševi suvremenici, no imamo sreće biti suvremenici Semezdina Mehmedinovića.“ Jedini žal nakon čitanja ove knjige jeste što sam je čitao prebrzo jer ovo je tekst koji traži sporost, gotovo meditativno čitanje. U tom ritmu otvara se prostor da tišina, kao i ono nenapisano, kaže više nego eksplicitnost.
U širem krugu posljednjeg objavljenog regionalnog književnog izbora Štefica Cvek našao se i veoma značajan roman Marine Vujčić. Sigurna kuća je priča o ženi koja je u samoodbrani ubila „savršenog“, po društvenim standardima, muža uslijed godina kontinuiranog nasilja. Ovaj naslov ukazuje na nerijetko prešućenu dimenziju obiteljskog i rodno uslovljenog nasilja, otkrivajući psihološke mehanizme i obrasce zlostavljača, ali i same žrtve. Jer veoma je sklizak put od ucjena i prijetnji do nehumane torture. Koliko god se na prvu činila „strašnim“ ili „teškim“ štivom, ova knjiga je apsolutno neobilazno štivo. Iz glasa njene fiktivne junakinje Lade Lončar rezonira koliko je teško izaći iz zlostavljačkog odnosa u društvu koje pronalazi toksična opravdanja za nasilnike. U konačnici, ova knjiga otvara prostor da se čuje perspektiva žena koje se nalaze u zatvorima, iz različitih, često prešućenih razloga. Djela poput ovog se trebaju naći u obaveznoj školskoj lektiri jer nadilazi same okvire književnosti budući da ulazi u prostor javnog razgovora o nasilju koje se prečesto normalizira.
Naposlijetku, u vremenu brzih preporuka i još bržeg zaborava, ovakve knjige podsjećaju zašto se čitanju uvijek iznova vraćamo. Često ćemo zaboraviti imena likova, sporedne detalje, ali i važne teme, no rijetko ćemo zaboraviti atmosferu koju smo doživjeli/e i osjećali/e čitajući ih. Takav je i moj slučaj s ove tri knjige.
***
Ovaj tekst originalno je objavljen u Vogue Adria (maj 2026). Sve tekstove koje smo pisale za Vogue Adria pogledajte klikom na tag dole, ili ovde.